Bakterijske i virusne bolesti peradi

Bolesno stanje je složeno nefiziološko stanje, kad se organizam životinje nalazi u nepovoljnim uvjetima, izazvanima djelovanjem određenih primarnih čimbenika, poput različitih mikroorganizama, u koje spadaju bakterije, virusi, gljivice i nametnici. Ujedno su to bolesti prouzročene živim uzročnikom, a između ostalog, prenose se izravnim i neizravnim dodirom bolesne sa zdravom jedinkom. Organizam peradi podložan je raznim vrstama živih uzročnika bolesti, a svrstavamo ih u bakterijske, virusne, gljivične i nametničke bolesti. Ovom prilikom zadržat čemo se samo na najznačajnijim bakterijskim i virusnim bolestima peradi.

Bijela griža pilića i tifus peradi
Bijela griža piliča ili puloroza ponajprije je akutna bolest piliča i puriča, a tifus bolest svih dobnih skupina peradi, uz pretežnu pojavu kod tovnih piliča te odraslih kokoši i pura. Prirodno se bolest može pojaviti još u prepelica, biserki i fazana, dok su patke i guske, čini se, otporne na ove bolesti. Puloroza i tifus peradi su vrlo slične bolesti, pa se opisuju zajedno.
Uzročnik puloroze je Salmonella pullorum, a tifusa Salmonella gallinarum. Kako ta dva uzročnika nije lako razlikovati, često se navode pod zajedničkim nazivom Salmonella gallinarum – pullorum. Pripadaju porodici enterobakterija, a karakterizira ih razmjerno dobra sposobnost preživljavanja u vanjskoj sredini. Primjerice, na sobnoj temperaturi mogu preživjeti godinama, a u zamrznutom mesu nekoliko mjeseci. Ipak, općenito su osjetljive na grijanje, pa je temperatura toplinske obrade viša od 70° C uništi u nekoliko minuta. Osim toga, osjetljivi su na uobičajena dezinfekcijska sredstva, poput vodikova peroksida i klornih pripravaka.
Način širenja bolesti: Uzročnici se u jato mogu unijeti iz različitih izvora, a najčešće kontaminiranom hranom, vodom i posredovanjem različitih životinja (divlje ptice, glodavci) i insekata kao vektora. Pritom je kontaminirani okoliš peradnjaka često glavni izvor infekcije. Unutar jata i između jata prenose se izravnim dodirom zaražene sa zdravom jedinkom (vodoravni prijenos) i putem jaja (okomiti prijenos). Zarazu mogu prenositi ljudi, a širi se i putem kontaminiranih vozila, opreme i kaveza.
Obje vrste bolesti kod podmlatka se javljaju zbog smještaja uzročnika u jaje prije nesenja, ili kasnije zbog prodiranja uzročnika kroz ljusku. Stoga su glavni izvor infekcije zaražene kokoši i pure, koje nesu zaražena jaja i kontaminirane prostorije za skladištenje jaja ili valionice. Pilići izleženi iz zaraženih jaja vale se već bolesni ili obole nakon 1 – 2 dana. Pilići koji se izlegnu zdravi mogu se zaraziti već prvog dana života, a obično obole u prvom tjednu života. Bolesni pilići ne uzimaju hranu, skupljaju se oko izvora topline, imaju nakostriješene pahuljice i spuštena krila.
Klinička slika: Najznačajniji vidljivi znak bolesti kod pilića je izlučivanje vapnu sličnih izmetina, koji sljepljuje perje oko kloake. Zbog toga se stvara tvrda bijela tvorevina, smještena ispred kloake, pa se čini kao da je došlo do začepa izmetnog otvora. Bolesni pilići uginu za nekoliko dana, ili najkasnije do drugoga ili trećeg tjedna života. Neki pilići mogu preboljeti bolest, ali ostanu kliconoše i izvori infekcije za ostale jedinke u uzgoju.
Znakovi bolesti kod kokošjeg tifusa su raznoliki, a u akutnom obliku očituju se kao septikemija ili poprime kroničan tijek. Inkubacija traje 3 – 20 dana, iako može proći nekoliko mjeseci do pojave prvih znakova bolesti. Izraziti simptomi su opća slabost, uz pojavu proljeva i dehidracije. Uginuće kokoši obično nastupi za 5 – 10 dana, a nisu rijetka i iznenadna uginuća, zbog prsnuća jetre i iskrvarenja. U drugim slučajevima bolest traje dulje, pri čemu perad stoji na jednom mjestu i djeluje pospano. Perje oko kloake uprljano je izmetom a krila obješena. Životinje postupno mršave i ugibaju zbog opće slabosti.
Znakovi kod puloroze i tifusa u pura su pojačana žeđ, odvajanje od jata i pojava zelenog do zelenožučkastog proljeva, pri čemu su uginuća najveća u početku pojave bolesti.
Dijagnoza: Sumnja na pojavu bolesti može se iskazati na temelju pojave opisanih kliničkih znakova bolesti i razudbenog nalaza (lešina je mršava, oko kloake su pahuljice slijepljene fecesom boje sadre, sluznica crijeva često je posuta krvarenjima, vidljive promjene na jetri), a konačna dijagnoza postavlja se u laboratoriju na temelju izdvajanja uzročnika iz uginulih jedinki.
Liječenje: Bolest se može liječiti jednim od sulfonamidnih pripravaka, pr. preparatom Sulfadimidim 32%-tnom injekcijskom otopinom (Veterina), ili potenciranim sulfonamidom kao što je Trisulfon topljivi prašak ili suspenzija (Krka). Osim toga, liječenje se može provoditi i enrofloksacinom, koji u nas dolazi pod komercijalnim nazivom Baytril 10%-tna otopina za peroralnu primjenu (Bayer), Enroxil 10%-tna otopina za peroralnu primjenu (Krka) i Vetoflok 10%-tna peroralna otopina (Veterina). U liječenju ovih bolesti može se koristiti kombinacija neomicina i nalidiksinske kiseline, pod komercijalnim nazivom Ilinon plus, prašak (Lek) te različiti drugi pripravci. Lijekovi se izdaju na veterinarski recept i daju prema popratnim uputama proizvođača. Međutim, niti jedan od lijekova ne može ukloniti infekciju iz jata, pa je svrha liječenja zapravo ublažiti kliničke znakove i smrtnost, te istodobno tijekom nekoliko tjedana umanjiti izlučivanje uzročnika.
Profilaksa: Pri možebitnoj pojavi puloroze i tifusa treba neškodljivo ukloniti sve bolesne jedinke, jer su trajni kliconoše, te obaviti temeljitu dezinfekciju opreme i nastambe. Unos uzročnika sprječava se nabavkom jaja za nasad i podmlatka peradi iz jata slobodnih od ove bolesti. Osim toga, slobodnim pticama iz prirode i glodavcima treba spriječiti ulazak u peradnjake, i to odgovarajućim zaštitnim mjerama. Neprestani nadzor radi sprječavanja pojave ovih bolesti provodi se dijagnostičkim pretragama prema “Naredbi o mjerama zaštite životinja od zaraznih i nametničkih bolesti”, koju potkraj svake godine za iduću kalendarsku godinu propisuje Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodnoga gospodarstva.