Agroburza - poljoprivreda na internetu

Seljak, elita 21. stoljeća

Vijest da je nekolicina Kineza započela proizvodnju povrća na jugu Srbije izazvala je veliku medijsku pažnju i brojne komentare na raznim lokacijama. Najčešće su komentari vrlo kritični prema seljacima govoreći da pošto su oni neuspješni sad će im Kinezi otkriti kako se proizvodi povrće, po logici da oni znaju tajnu kako se sve jeftino proizvodi, bila to tenisica, radio ili paprika. Zanimljivo je i to da izostaju negativni komentari koji uvijek prate kupnju ili zakup poljoprivrednog zemljišta od nekog stranca, Engleza ili Talijana na primjer. Pored toga vjerojatno i percepcija koja postoji kod nas o poljoprivrednicima, kao populaciji koja je općenito neobrazovana (tko nije za knjigu, taj je za motiku) izvan osnovnih društvenih tokova, ali jako važna (netko tko nas hrani i brani), prepoznata je i u Kinezima. Zato je javnosti lakše, čak i pozitivno, što su i Kinezi riješili da se okušaju u poslu koji se smatra, ne manje vrijednim, ali ne toliko intelektualno zahtjevnim, kao što je poljoprivreda.

Ova percepcija o poljoprivredi i poljoprivrednicima je realnost u nas, iako je mnogi proizvođači sa svojim klimatiziranim traktorima, automatiziranim štalama i pristupu poljoprivredi kao modernom biznisu polako mijenjaju. Ipak, najveći dio naše poljoprivredne proizvodnje još uvijek ima kratki tržišni lanac koji završava na imanju, susjedstvu ili lokalnoj tržnici i kao takva onemogućuje ostvarivanje značajnijeg prihoda, pa samim tim i podizanje ove grupe na društvenoj ljestvici. Dok u našoj poljoprivredi tinja sukob između starog punog tradicije i modernog punog inovacija i optimizma, situacija je drugačija u zemljama Europske unije. Tamo tinja drugi sukob – intenzivna poljoprivreda koja zarađuje pare vs. poljodjelstvo u funkciji očuvanja okoliša koja troši pare. Europski koncept poljoprivrede, okrenut ka ruralnom razvoju, proizvodnji kvalitete, a ne kvantitete, sve više utječe na to da poljoprivrednici imaju drugačiji status. Oni sve više postaju čuvari okoliša, proizvođači fine hrane, poslovni ljudi koji žive na svježem zraku, hrane se zdravo i kvalitetno i kojima mnogi zavide.
Zato, moja teorija je da će poljoprivreda postati elitno zanimanje u ovom stoljeću. Čak ona to za neke jeste već sada. Tri su osnovne karakteristike elite. Prvo, da ih je malo, drugo da je skup ulazak u to društvo i treće da se bavite nečim što zajednica cijeni.

Povijesni, prije mnogo godina svi su se bavili poljoprivredom. Pa onda malo manje njih, pa još manje i na kraju je ostalo u nekim zemljama samo nekoliko njih, kao na primjer u Velikoj Britaniji gdje su samo 0,7 posto populacije farmeri. Što im se broj smanjivao, to im se povećavala njihova važnost. Koliko brzo se smanjivao njihov broj, toliko se povećavala vrijednost njihovih farmi. Danas je nezamislivo baviti se poljoprivredom ukoliko nemate nekoliko desetaka hektara zemlje, moderan traktor sa priključnim strojevima, skladišta, silose … a sve to košta prilično puno. Ukoliko moje dijete poželi biti kompjuterski stručnjak ili burzovni posrednik, ja mu možda i mogu priuštiti dobru školu gdje će to i postati. Međutim, ako poželi da postane poljoprivrednik, ja mu ne mogu kupiti sve ono što joj je potrebno za pristojno bavljenje poljoprivredom, osobito ne zemljišta u Britaniji ili Njemačkoj. Na kraju, da bi vas priznali kao elitu, mora se cijeni to što radite. Proizvodnja hrane se cijeni, ali ne i način na koji se to radi. Čišćenje štale ne liči na elitni posao. Međutim, i to se mijenja ne samo automatizacijom, nego i time da poljoprivrednici sve više postaju menadžeri farmi, a sve manje i radnici na njima.