Sjetva šećerne repe

0
771

Odmah nakon žetve pretkulture potrebno je napraviti analizu tla i prašenje strništa radi čuvanja vlage i poticanja korova na rast. Nakon 3 do 4 tjedna vrši se drugo oranje na 20 do 25 cm dubine radi zaoravanja izniklih korova i ravnanja površine.

Za dobar prinos šećerne repe iznimno je važno duboko jesensko oranje, na 35 do 40 cm dubine, koje se obavlja u listopadu. Gnojidba mineralnim gnojivima, i to 70-80 posto od ukupnih količina, vrši se u kolovozu i rujnu prije ili nakon drugog ljetnog oranja.

Zbog zatvaranja vlage i stvaranja kompaktnog površinskog sloja za sjetvu preporučljivo je tanjuračama zatvoriti brazdu i poravnati površinu. Zbog velike važnosti dušika za kvalitetu korijena šećerne repe u veljači bi, prije početka vegetacije, trebalo obaviti analizu sadržaja dušika u tlu (N-MIN). Rezultati analize pokazat će količinu dušika u tlu te treba li ga i koliko dodati u proljetnoj gnojidbi, u kojoj se u prosjeku dodaje 30 posto hraniva.

Šećernoj repi za normalan rast i prinos po hektaru trebaju sljedeće količine hraniva:

  • 100 – 150 kg dušika
  • 100 kg fosfora
  • oko 300 kg kalija
  • manje količine bora, mangana, cinka i sumpora kao mikroelemenata

Sjetva šećerne repe na našem području obavlja se uglavnom u razdoblju 10. ožujka do 10. travnja, kada se tlo na dubini 5 cm zagrije na 6°C. Tada sjeme ima optimalne uvjete za rast i razvoj.

Predsjetvenu pripremu najbolje je napraviti sjetvospremačem ili laganom drljačom na 2 do 3 cm, što je i pravilna dubina sjetve. Razmak između redova u sjetvi može biti 45 ili 50 cm što ovisi o tipu mehanizacije. Sjetva se vrši na razmak unutar reda od 17 do 20 cm.

Nakon nicanja sklop bi trebao biti 90.000 do 100.000 biljaka po hektaru. Ovakav sklop osigurava količinu od 85.000 do 95.000 biljaka po hektaru ukoliko se tijekom vegetacije dogode gubici u vađenju.

Njega šećerne repe

Nakon obrade i sjetve vrši se kemijska i mehanička njega šećerne repe. Mehanički, njega se vrši kultivacijom, prvi puta kada je repa u fazi 2 do 3 para pravih listova, te 1 do 2 puta kasnije, prema potrebi. Svrha kultivacije jest da rahli, prozračuje tlo, sprječava stvaranje pokorice te uništava dio korova. Obavezna mehanička mjera je i okopavanje šećerne repe da bi se okopao korova. Šećernu repu štiti se od štetnika, korova i bolesti.

Zaštita od štetnika
Najčešći štetnici šećerne repe su žičnjaci, buhači, repine i druge pipe, lisne uši i lisne sovice. Njihovo suzbijanje vrši se pravovremenim tretiranjem pripadajućim zaštitnim sredstvima. Vrlo je važno na vrijeme uočiti pojavu štetnika i izvršiti zaštitu.

Zaštita od korova
Zaštitu od korova treba obavljati uz savjet stručnjaka jer je šećerna repa vrlo osjetljiva biljka. Zaštita se obavlja višekratno na dva načina:

  • poslije sjetve, a prije nicanja, te ponovo nakon nicanja
  • samo nakon nicanja šećerne repe, kombinacijama 2 do 6 vrsta herbicida u određenim omjerima u jednom tretiranju.

Tretiranje protiv korova najčešće se vrši u 2 do 4 navrata. Vrlo je važno čitati i pridržavati se uputstva o načinu i uvjetima pripreme te količinama i načinu primjene zaštitnih sredstava.

Zaštita od bolesti
Zaštita od bolesti provodi se tretiranjem zaštitnim sredstvima pravilnim plodoredom te sjetvom tolerantnih sorti šećerne repe. Najčešća i najštetnija bolest šećerne repe je Cercospora koja napada list šećerne repe. Prepoznatljiva je po malim tamnosivim i smeđim pjegama koje se šire i uništavaju cijelu lisnu masu, a koju repa kasnije obnavlja na štetu gotovog šećera već uskladištenog u korijenu, čime smanjuje digestiju. Suzbijanje Cercospore obavlja se najčešće s dva tretiranja kombinacijama fungicida, a prilikom posljednjeg tretiranja valja paziti na karencu obzirom da mora proći najmanje 40 dana od zadnjeg prskanja do vađenja šećerne repe.

Postoje još dvije vrlo opasne bolesti korijena šećerne repe – rizomanija i rizochtonia – koje se javljaju uslijed uskog plodoreda, tj. učestale sjetve šećerne repe na istoj njivi. Najbolje mjere borbe protiv tih bolesti su pravilan plodored, tj. sjetva šećerne repe na istoj površini nakon 4 do 5 godina i upotreba tolerantnih sorti.

U mjere njege šećerne repe pripada i folijarna prihrana. Ona se obavlja gnojivima koja sadrže bor i ostale važne mikroelemente u fazi od 4 do 5 pari pravih listova do zatvaranja redova, a služi poboljšanju kvalitete korijena šećerne repe.

Vađenje šećerne repe

Šećerna repa vadi se u tehnološkoj zriobi u periodu od sredine rujna do sredine studenoga. Prilikom vađenja treba obratiti pažnju na sljedeće elemente:

  • kombajn za vađenje ne smije ostavljati puno nepovađenog korijena šećerne repe
  • na korijenu ne smije biti puno zemlje
  • kombajn treba pravilno obrezivati lišće i glave šećerne repe

Prerada šećerne repe

Tehnološki postupak proizvodnje šećera je kontinuirani proces, a odvija se po međusobno povezanim fazama. Osnovni tehnološki postupak proizvodnje šećera može se podijeliti u 6 faza:

1.    repno dvorište
2.    ekstrakcija šećera difuzijom iz rezanaca
3.    čišćenje difuznog soka
4.    uparavanje rijetkog soka
5.    kristalizacija saharoze
6.    dorada kristalnog šećera

Pomoćni pogoni neposredno vezani za proces proizvodnje šećera su:

1.    pogon za proizvodnju pare i električne energije – energana
2.    pogon za proizvodnju vapnenog mlijeka i saturacijskog plina
3.    pogon za doradu izluženih rezanaca – sušara rezanca

Repno dvorište

Prijem repe

1.    Direktni prijem u tvornicu
Izvađena repa se privremeno deponira na njivi te se tovari u vagone ili kamione i dovozi u tvornicu gdje se vrši vaganje, sondiranje i laboratorijska analiza, na osnovi čega se vrši obračun vrijednosti repe. Ovaj način prijema prakticira se uglavnom kod većih dobavljača.

2.    Prijem preko deponija
Nakon vađenja repe, ona se dovozi na deponije koji se nalaze na cijelom sirovinskom području (izvan kruga tvornice). Na deponijima se repa važe, određuje se postotak nečistoća metodom vizualne procjene, radi se količinski obračun repe i vrši uzimanje uzoraka za digestiju. Uzorci za digestiju koji se nalaze u vrećama, šifrirani bar kodovima, dovoze se svaki drugi dan u repni laboratorij gdje se određuju digestija i količina kalija, natrija i dušika. Repa koja se nalazi na deponijima je repa od više malih proizvođača. Nakon utovara repa se dovozi u tvornicu, gdje se vrši kontrolno vaganje, sondiranje i laboratorijska analiza. Svi podaci se unose u bazu podataka koja se nalazi na glavnom serveru u tvornici.

Vaganje i laboratorijska analiza uzoraka repe
U repnom laboratoriju određuju se digestija, količine kalija, natrija i dušika te nečistoća u postocima. Uzorci repe za analizu uzimaju se iz svakog kamiona, vagona i vreća od privatnih proizvođača repe.

Priprema za preradu
Da bi se repa pripremila za preradu nakon vaganja i laboratorijske analize vrši se:

  • kamionski i vagonski istovar, vodeni transport, odvajanje kamena i trave te pretpranje
  • skladištenje na depo za repu, odvajanje kamena i trave, pranje repe
  • odvajanje korjenčića iz repe, separacija korjenčića – voda i korjenčići šalju se na sita, odakle se korjenčići pužnim transporterima odvode na separaciju. Tamo se krupnija frakcija odvaja i šalje u bunker za repu
  • rezanje repe na rezance noževima krovastog profila koji osiguravaju tehnološki najpovoljnije uvjete za ekstrakciju šećera

Ekstrakcija šećera iz rezanaca difuzijom

Kontinuirana ekstrakcija rezanaca se odvija pomoću difuznog tornja i majške za plazmolizu. Kod difuznog tornja princip difuzije se ostvaruje tako da se omogući kretanje repnih rezanaca u jednom smjeru, a kretanje vode za ekstrakciju u drugom smjeru. Toranj se puni vodom odozgo prema dolje, voda se obogaćuje šećerom i kao difuzni sok se odvodi kroz sito na dnu tornja. Rezanac pomiješan sa sokom dodaje se u donji dio tornja i kreće prema gore. Na vrhu tornja se izvlači u obliku izluženog rezanca. Kod majške za plazmolizu razlikuje se dio sa suprotnim strujanjem, gdje se vrši razmjena toplina i hlađenje cirkulacijskog soka, te dio za denaturaciju rezanaca u kome se smjesa soka i rezanca mora dobro homogenizirati da bi se mogla lako upumpavati u toranj.

Najpovoljniji tehnološki uvjeti difuzije su: temperatura od 68 do 72şC, pH svježe vode od 5,8 do 6,2 što se postiže zakiseljavanjem sa sumpornom kiselinom, te vrijeme ekstrakcije oko 60 min. Alkalna voda ima nepovoljan učinak jer se izlužuju nešećeri i pektini koji se teško odvajaju filterima na stanici čišćenja. Ekstrahirani sok s 15 posto suhe tvari i kvocijentom čistoće od 88 do 92 usmjerava se na stanicu čišćenja.

Čišćenje difuznog soka

Faza čišćenja soka obuhvaća sve operacije i procese kojima se iz difuznog soka uklanjaju nešećeri. Čišćenje soka provodi se mehaničkim putem, odvajanjem nečistoća na filterima te kemijskim putem. Za čišćenje difuznog soka koriste se kalcijev hidroksid (gašeno vapno) i ugljični dioksid. Zbog potreba povećanja kapaciteta tvornice šećera Viro napravljena je rekonstrukcija stanice čišćenja. U najvažnije kvalitativne pokazatelje čišćenja soka ubraja se kvocijent čistoće očišćenog soka, učinak čišćenja, stupanj razlaganja reducirajućih tvari, sadržaj Ca-iona i termostabilnost soka.

Za uspješno čišćenje difuznog soka značajni su: temperatura, vrijeme reakcije, količina i raspodjela dodanog vapna u različitim fazama postupka čišćenja, aktivnost Ca-iona, količina soka i ugušćenost mulja, sastav saturacijskog plina, način i kvaliteta filtracije. Sok nakon stanice čišćenja ide na ionske izmjenjivače, sulfitaciju te na stanicu uparavanja soka.

Uparavanje rijetkog soka

Rijetki sok se uparava u pet otparnih tijela do 65 posto suhe tvari. Zadržavanjem soka u otparnim tijelima raste obojenost soka koja je izazvana razlaganjem i karamelizacijom saharoze. Iz tog razloga je uvedena sulfitacija rijetkog soka koja direktno utječe na smanjenje obojenosti gustog soka.

Kristalizacija saharoze + slika sheme kristalizacije ili same kristalizacije
Procesom kristalizacije saharoze iz prezasićenih otopina se izdvaja kristal, a u zasićenoj otopini, matičnom sirupu zaostaju nešećeri. Proces kristalizacije vrši se pod vakuumom. U tvornici šećera Viro koristi se tro-produktna shema kristalizacije. Pri ovakvom postupku, konzumni kristal se izdvaja nakon prve A-kristalizacije, dok je matični sirup nakon treće C-kristalizacije melasa. Šećer izdvojen nakon druge B-kristalizacije otapa se u gustom soku. Dobivena standardna otopina (klera) služi za kuhanje A-šećerovine. Šećer izdvojen nakon treće C-kristalizacije se majšuje s odgovarajućim sirupom, te služi za kuhanje B-šećerovine ili se afinira i zajedno s B-šećerom koristi za pripremu standardne otopine i kuhanje A-šećerovine. Princip rada na sva tri stupnja je da se šećerovina nakon kristalizacije ukuhavanjem i hlađenjem odvodi na centrifuge gdje se odvaja šećer od matičnog sirupa. U toku centrifugiranja, dodavanjem vode i pare, s površine kristala odstranjuje se sloj sirupa. Taj postupak se naziva afinacija.

Dorada kristalnog šećera

Kristal nakon prve A-kristalizacije, izdvojen iz matičnog sirupa u centrifugama, sadrži još 0,5 do 1,5 posto vode te se zato suši u sušari šećera do 0,025 posto vlage. Osušeni šećer se prosijava, važe i transportira u silos, gdje se čuva pod određenim uvjetima temperature i vlažnosti.

Iz silosa se šećer transportira u pakirnicu gdje se prosijava i pakira u određena pakiranja. Na transportnom putu šećera kroz pakirnicu postavljeni su magneti za uklanjanje metalnih čestica iz šećera. Spakirani šećer se skladišti u skladištu šećera, odakle se otprema u kamione.

Nusproizvodi dobiveni u tehnološkom postupku prerade repe su:

  • briketirani rezanac
  • melasa

Izluženi se rezanac sa stanice ekstrakcije preša i suši u bubnju za sušenje rezanca. Osušeni rezanac se briketira i transportira u skladište briketa u rasutom stanju ili se puni u vreće.

Melasa se čuva u tanku melase i pumpom transportira u cisterne za otpremu.

VIRO.hr

Komentiraj



Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.